Krizman: Ozljeda koljena preozbiljna, završavam karijeru

Details

Published on Saturday, 27 June 2015 21:49

Bavljenje sportom na visokoj razini kao i sve u životu ima rok trajanja. Do tok roka stigao je i Leo Krizman koji je nakon preko 25 godina ubacivanja lopte u koš, jurnjavu na terenu odlučio zamijeniti mjestom u Upravi Košarkaškog kluba Pula 1981.

Za Regional Express, sada već bivši broj 12, je izjavio:
"Bit će nostalgije, to je sigurno. Nije bilo lako staviti točku na jedan dio života i reći dosta. I dok sam igrao ušao sam u neke nove životne okolnosti koje ću sada samo produbiti i kvalitetnije im se posvetiti. Ozljeda koljena i operacija sigurno su pomogle da se donese odluka o prekidu. Možda bih mogao još ponešto i odigrati ali ta je odluka sazrijevala sezonama i sada se prije početka nove sezone i dogodila. Nema smisla ni potrebe da se "vucaram" po terenu na račun imena i prezimena. Vrijeme je da priliku i šansu dobiju mladi kojih uvijek ima."

Kada smo već kod njih?
"Ima ih dosta i perspektiva je pred njima. Siguran sam da će i oni poput mene dati sve od sebe da to bude kvalitetno. Ja ću i dalje biti tu da ih usmjerim i pomognem."

Košarka te učila odrastati?
"Košarka mi je dala gotovo sve. Kako na terenu tako i izvan njega. Kroz košarku sam upoznao veliku većinu prijatelja koji poput mene imaju zajedničkih interesa i van dvorane. Ako bi gledao kroz samu karijeru bilo je lijepih ali i ružnih trenutaka. Bilo je tu ispadanja iz lige, gašenja klubova... No, lijepi trenuci su oni koji se pamte, nedamo se, još smo tu, uspjeli smo ostati na nogama te priželjkujemo još bolje dane za naš klub."

Ipak, generacija 1. lige se pamti?
"To svakako. Imamo na što biti ponosni. Bila je to lijepa priča koja na žalost nije potrajala duže. Prava je šteta što se to nije iskoristilo da se udari temelj za nešto kvalitetnije i dugoročnije. Ja sam osobno ponosan na to što sam bio kadetski i juniorski reprezentativac. Kada se budem s unucima vraćao u prošlost imat ću im što reći."

Klinci više nisu rudari na terenu?
"Stvari su se i tu promijenile. Moja je generacija trenirala 3 puta dnevno i ništa joj nije bilo teško. Pored redovitog juniorskog rada, bez problema nastavljalo se raditi i kroz dva seniorska turnusa. Da se razumijemo, ne kažem da je sadašnjoj djeci teško, nego jednostavno mi poput njih nismo imali kompjutere, internete, fejsbuke i tako to. Mi smo imali samo košarku i ništa nije odvraćalo pažnju i "kratilo" sate u danu. Iz tog razloga teško je uspoređivati naše i njihovo vrijeme danas. Da smo mi sve to imali tada, iskreno, pitanje je koliko bi se mi bavili treninzima. Moja je želja i nakana da nekoj novoj djeci osiguramo njima prihvatljive uvjete kako bi u košarku došli i tu ostali."

Što nakon tenisica o klin?
"Ostajem u Puli 1981, vidjet ćemo točno na kojoj funkciji. Još dok sam igrao bio sam involviran u Upravni odbor kluba gdje sam i danas. Na meni je da iskoristim postojeće znanje i poznanstva te pomognem u još boljem iskoraku kluba."